Crna Gora je zemlja iz jug-istočnoEuropa.
Oko
Povijest
Rimljani su osvojili ovu regiju 90. godine. Slaveni su ovu regiju osvojili kasnije, između 5. i 7. stoljeća, te su do 10. stoljeća imali polu-neovisnu kneževinu, zvanu Doclea, koja je bila povezana sa srednjovjekovnom Srbijom, a u manjoj mjeri i Bizantskim Carstvom i Bugarskom.
Doclea je stekla neovisnost od Bizantsko Carstvo 1402. U sljedećim desetljećima proširio je svoje teritorije, pripojivši Rasciju i Bosnu, nakon čega je također priznat kao kraljevina. Njegova moć počela je opadati krajem 11. stoljeća, a 1186. osvojio ju je Stefan Nemanja i uključio u srpske teritorije. Novim susjednim zemljama, tada zvanim Zeta, vladala je srpska dinastija Nemanjića. Nakon raspada srpskog carstva u drugoj polovici 14. stoljeća na vlast dolazi druga obitelj (dinastija Balšić). Godine 1421. pripojen je Srpskoj despotovini, no nakon 1445. godine još jedna zetska kraljevska obitelj, obitelj Crnojević, vladala je Crnom Gorom do 1499. godine, čime je postala posljednja nezavisna monarhija na Balkanu, prije nego što su je Osmanlije pripojili Skadarskoj krvi. Kratko vrijeme, Crna Gora je postojala kao zasebna, autonomna krvna loza u godinama 1514-1528, druga verzija kaže da je pod tim statusom postojala u godinama 1597-1614.
U 16. stoljeću Crnoj Gori je dat jedinstven oblik autonomije unutar nje Osmansko Carstvo, naime, oslobađanje crnogorskih obitelji i klanova od određenih ograničenja. Međutim, Crnogorci su pobunama i brojnim prosvjedima odbili svaku osmansku vlast, čiji se broj u sedamnaestom stoljeću znatno povećao, a kulminirao je porazom Osmanlija u Velikom turskom ratu krajem tog stoljeća.
Crna Gora je postala teokratija, predvođena Srpskom pravoslavnom crkvom i Mitropolijom crnogorsko -primorskom. Period procvata, bez presedana od vremena Petrovići-Neagoș. Ime vođe teokratije bilo je "Vladika Crne Gore". Republika Venecija uvela je guvernere koji su se miješali u državnu politiku Crne Gore; kada je 1797. republiku naslijedilo Austrijsko carstvo, namjesnike je srušio Petar II 1832. Njegov prethodnik, Petar I, pridonio je ujedinjenju Crne Gore s planinskim zemljama.
Pod vodstvom Nikole I. područje kneževine nekoliko se puta povećalo u tursko-crnogorskim ratovima koji su kulminirali osamostaljenjem ove regije 1878. Nakon ovog događaja uspostavljeni su diplomatski odnosi s Osmanskim Carstvom. Iako je bilo incidenata na lokaciji granica, odnosi između dviju država nastavili su se sljedećih 30 godina, sve dok kralj Abdul-Hamid II nije svrgnut s prijestolja.
Političke vještine dvojice dužnosnika imale su važnu ulogu u budućim prijateljstvima. Nastavljena je modernizacija Crne Gore. Tako su neki od najvećih događaja tog vremena bili donošenje ustava 1905. Čak i tada, politički sporovi između vladajuće stranke, Crnogorske narodne stranke, koji su bili za proces modernizacije i sjedinjenja sa Srbijom, i Istine Narodna stranka, koja je imala monarhističku politiku, suprotnu vladinoj.
U tom su se razdoblju na Grahovcu dogodile neke od najslavnijih pobjeda nad Osmanlijama. Vojvoda Mirko Petrović, stariji brat Knjaza Danila, predvodio je vojsku od 7.500 vojnika i pobijedio Osmanlije, količinski nadmoćne, sa 13.000 vojnika na Grahovcu 1. svibnja 1858. Slava ove crnogorske bitke ovjekovječena je u nekim južnoslavenskim pjesmama i oda tog vremena, uglavnom Crnogoraca u Vojvodini, dio tih vremena u Austro-Ugarskoj. To je prisililo Velike sile da službeno razgraniče granice između Crne Gore i Osmanskog Carstva, dajući joj tako de facto status nezavisne zemlje.
Prvi crnogorski Ustav proglašen je 1855. godine; poznat i kao Danilov zakonik.
Godine 1910. Crna Gora je postala kraljevina, a zatim je, kao rezultat Balkanskih ratova 1912. i 1913. (ratovi u kojima su Osmanlije izgubile sva osvajanja na Balkanu), zajednička granica sa Srbijom i Skadrom (koji se kasnije pridružio Albaniji) postala uspostavljen. U Prvom svjetskom ratu 1914. godine, Crna Gora se udružila sa Srbijom protiv Centralnih sila, pretrpjevši veliki poraz od Austrougarske početkom 1916. Godine 1918. saveznici su oslobodili Crnu Goru, koja se kasnije ujedinila sa Srbijom.
Tijekom Prvog svjetskog rata (1914-1918) Crna Gora je bila saveznik savezničkih sila. Crnu Goru su od 15. siječnja 1916. do listopada 1918. okupirale Austrougarska. Za vrijeme okupacije prvi je put stigao crnogorski kralj Nikola I. Italija a zatim u Francuska, kasnije je vlada prenijela svoje zadatke i operacije u Bordeaux. Kad su saveznici oslobodili Crnu Goru, osnovana je Skupština Podgorice (Podgorička skupština, Podgorička skupština Podgoricika Skupština) koja je izglasala zabranu povratka kralja u državu i ujedinjenje zemlje s Kraljevinom Srbijom iz Crne Gore, poznato kao Zeleni (Zelenaši) pobunili su se protiv odluke o ujedinjenju sa Srbijom, a zatim su se, predvođeni svojim vojskovođom Krstom Zrnovim Popovićem, borili protiv ujediniteljskih snaga, Bijelih (Bjelaši). Kraljevsku je obitelj 2011. rehabilitirala vlada, a danas vlada prijestolonasljednik Nikola II.
Godine 1922. Crna Gora je formalno postala "Cetinjska oblast" na području Zete u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, anektirajući po prvi put obalna područja koja su pripadala Mletačkoj Albaniji. Zbog uzastopnih restrukturiranja, 1929. postao je dio veće banatsko -zetske regije Kraljevine Jugoslavije, čije su granice također dosezale rijeku Neretvu.
Nikolin praunuk, srpski kralj Aleksandar I., vladao je jugoslavenskom vladom. Zetski Banat bio je jedan od 9 banata koje su činile kraljevstvo, a ime je dobio po starom imenu ovog kraja, Zeti. Sastojala se od današnje Crne Gore, središnje Srbije, Hrvatske i Bosne.
1941. Benito Mussolini okupirao je Crnu Goru i pripojio je talijanskom Kraljevstvu. Kraljica Italije, Elena od Crne Gore, utjecala je na svog supruga, Victora Emmanuela III od Italije, da predloži Mussoliniju da učini Crnu Goru nezavisnom od Jugoslavije. Nakon proljeća 1942., većinu područja regije Sangeac, koja je bila uključena u Crnu Goru, vlada zapravo nije kontrolirala. Područje Kotorskog zaljeva (Cattaro) bilo je pripojeno dalmatinskoj pokrajini Italiji do rujna 1943. Nakon odlaska Talijana, Crna Gora je ostala pod kontrolom njemačkih trupa, sa strašnim gerilskim ratom koji je nanio pustoš na ovom području. U prosincu 1944. jugoslavenske pristaše Josipa Broza Tita istjerale su njemačke trupe.
Crnu Goru, kao i ostatak Jugoslavije, oslobodili su jugoslavenski partizani 1944. Prvi ustanak u silama osovine okupirane Europe dogodio se 13. srpnja 1941. u Crnoj Gori, kada se crnogorsko stanovništvo diglo protiv fašista i pridružilo se komunistima. . Neki od najuglednijih partizana su Arso Jovanović, Sava Kovačević, Svetozar Vukmanović-Tempo, Milovan Đilas, Peko Dapčević, Vlado Dapčević, Veljko Vlahović, Blažo Jovanović, Pavle Kapičić i Ivan Milutinović. Crna Gora je postala jedna od 6 socijalističkih republika koje su je činile Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (RSFI), njezin glavni grad Podgorica mijenja ime u Titograd u čast Josipa Broza Tita. Nakon rata, infrastruktura Jugoslavije je obnovljena, započela je industrijalizacija i osnovano je Crnogorsko sveučilište. Socijalistička Republika Crna Gora dobila je veću autonomiju nakon ratifikacije novog ustava 1974. godine.
Nakon raspada RSFI -a 1992. godine, Crna Gora je zajedno sa Srbijom ostala u sastavu Savezne Republike Jugoslavije.
Nakon referenduma o tome hoće li ostati u Jugoslaviji 1992., izlaznost je iznosila 66% stanovništva, pri čemu je 95,96% ispitanika glasalo za federaciju sa Srbijom. Referendum su bojkotirali muslimansko, albansko i katoličko stanovništvo, ali posebno građani koji su proglasili neovisnost. Protivnici su tada rekli da je referendum održan u antidemokratskim uvjetima uz široku propagandu medijskih kuća pod kontrolom vlade u korist glasovanja za federaciju. Ne postoje izvještaji koji bi govorili o ispravnosti i pravičnosti ovog referenduma, budući da on nije nadziran, za razliku od referenduma o istoj temi 2006. na kojem su bili prisutni promatrači Europske unije.
U godinama 1991-1995, kada su se dogodili bosanski i hrvatski ratovi, crnogorska policija i vojska pridružili su se Srbima tijekom napada na Dubrovnik u Hrvatskoj. Ova djela agresije, kako bi se steklo više teritorija, okarakterizirana su ozbiljnim kršenjima ljudskih prava.
Crnogorski general Pavle Strugar osuđen je za sudjelovanje u bombardiranju Dubrovnika. Bosanskohercegovačke izbjeglice uhitila je crnogorska policija i odvela ih u srpske logore u Foči, gdje su mučeni i pogubljeni.
1996. Vlada Mila Đukanovića je prekinula veze između Crne Gore i srpskog režima, koji je tada bio pod kontrolom Slobodana Miloševića. Crna Gora je formirala vlastitu monetarnu politiku i usvojila njemačku marku kao svoju službenu valutu, kasnije usvojivši euro, iako nije i još nije dio eurozone. Uzastopne vlade godinama su promicale politike za neovisnost, a politički odnosi sa Srbijom stagnirali su, unatoč političkim promjenama u Beogradu. Neke su ciljeve u Crnoj Gori bombardirale snage NATO -a tijekom savezničke operacije 1999. godine, iako jačina tih napada nije bila značajna.
Srbija i Crna Gora su 2002. godine postigle novi sporazum o suradnji i započele pregovore o budućem statusu Savezne Republike Jugoslavije. 2003. jugoslavensku federaciju zamijenila je decentralizirana državna zajednica pod nazivom Srbija i Crna Gora.
Status unije između Srbije i Crne Gore bio je predmet referenduma o nezavisnosti Crne Gore 21. svibnja 2006. sa 419.240 upisanih glasova, što predstavlja 86,5% ukupnog biračkog tijela. 230.661 glas bio je za neovisnost (55,5%), a 185.002 glasa (44,5%) bilo je protiv. Razlika od 45.659 glasova jedva je dosegla 55% potrebnih za potvrđivanje referenduma, u skladu s pravilima koja je utvrdila Europska unija. Prema izbornom povjerenstvu, prag od 55% premašen je za samo 2.300 glasova. Srbija, zemlje članice Europske unije i stalne članice dotičnog Vijeća sigurnosti UN -a priznale su nezavisnost Crne Gore.
Referendum 2006. nadziralo je 5 međunarodnih povjerenstava, predvođenih timom OSCE / ODIHR -a, sa ukupno približno 3000 promatrača (uključujući lokalne promatrače iz CEMI -a, CEDEM -a i drugih organizacija). OESS / ODIHR udružio je snage s članovima Parlamentarne skupštine OESS -a (PS OSCE), Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (PACE, PACE), Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Europe (CLRAE) i Europskog parlamenta iz Međunarodne promatračke misije Referenduma (IROM). Izvješća IROM -a nisu prijavila kršenja, navodeći da je "poštivanje referenduma ocijenjeno mjerama i zakonima OESS -a, obvezama Europskog vijeća i drugim međunarodnim standardima o provođenju izbornog procesa na demokratski način i u skladu s lokalnim zakonima". Štoviše, u izvješću se spominje provođenje izborne kampanje, ističući jednakost i nepristranost, rekavši da "nisu zabilježena izvješća o nedostatku građanskih prava i / ili politika".
Crnogorski parlament je 3. lipnja 2006. proglasio neovisnost Crne Gore, formalno potvrđujući neovisnost Crne Gore. Srbija se nije protivila.
Odnosi između Srbije i Crne Gore pogoršali su se 6. rujna 2007. nakon što je crnogorsko vodstvo zabranilo ulazak u zemlju mitropolitu Srpske crkve, svećeniku Filaretu. Situacija se pogoršala kada je srpski ministar nazvao Crnu Goru "poludržavom", zbog čega je Podgorica tražila ispriku i uložila protest srpskoj vladi. Srpski premijer Božidar Đelić uputio je pismo isprike Crnoj Gori, rekao je savjetnik srbijanskog premijera Aleksandra Šimića.
Mjesto
Na međunarodnom planu granica Crne Gore Hrvatska, Bosna i Hercegovina, ropstvo(Kosovo uključivo; sporna regija) i Albanija.
Reljef Crne Gore varira od visokih vrhova uz granice sa ropstvo i Albanija, krški segment Balkanskog poluotoka, do glatkih obalnih plaža, koje su dugačke samo 6 kilometara. Ova glatka mjesta naglo završavaju na sjeveru, gdje Planina Lovćen i Planina Orjen tone u Kotorski zaljev.
Crnogorska krška područja općenito se nalaze na nadmorskoj visini od 1000 metara nadmorske visine; iako se u nekim dijelovima diže do 2000 metara: ca. Planina Orjen visine 1894 metra, najveći masiv među vapnenačkim obalnim reljefom. Dolina Rijeka Zeta na nadmorskoj visini od 500 metara ispod razine mora, to je najniži segment.
Crnogorske planine imaju jedan od najsurovijih terena na svijetu Europa, s okomitom visinom od prosječno više od 2000 metara. Jedan od najznačajnijih vrhova je Bobotov Kuk u Durmitorsko gorje, koji doseže visinu od 2522 metra. Zbog vrlo vlažne klime u zapadnim dijelovima, crnogorske planine su bile posljednje od onih koje je led na Balkanu na poluotoku najviše nagrizao tijekom posljednjeg ledenog doba.
Crna Gora je članica Europske komisije za zaštitu rijeke Dunav i ima više od 2000 četvornih kilometara zemljišta u slivu Dunava.
Odredišta
Gradovi
Glavni i najveći grad u Crnoj Gori je Podgorica, dok Cetinje to je kraljevska prijestolnica (priestoinița, prijestonica) .
| Broj mjesta. na popisu 2003. | |
| Podgorica | 136.473 |
| Nikšić | 58.212 |
| Pljevlja | 21.377 |
| Bijelo Polje | 15.883 |
| Cetinje | 15.137 |
| Bar | 13.719 |
| Herceg Novi | 12.739 |
| Beran | 11.776 |
| Budva | 10.918 |
| Ulcinj | 10.828 |
| Tivat | 9.467 |
| Rožaje | 9.121 |
| Dobrot | 8.169 |
| Danilovgrad | 5.208 |
| Mojkovac | 4.120 |
Ostale destinacije
- Najduža plaža: Velika Plaza, Ulcinj — 13.000 m
- Najviši vrh: Zla Kolata, Prokletije s nadmorskom visinom od 2.534 m
- Najveće jezero: Skadarsko jezero — 391 km²
- Najdublji kanjon: Rijeka TaraKanjon — 1000 m
- Najveći zaljev: Kotorski zaljev
- Nacionalni parkovi: Durmitor - 390 km², Lovćen - 64 km², Biogradska Gora - 54 km², Skadarsko jezero 400 km²
- UNESCO -va svjetska baština: Durmitor i Kanjon rijeke Tare, stari grad Kotor.
Uđi
Avionom
Automobilom
S vlakom
AKTIVNOST
Gastronomija
Veze
| |||||||||||||||||||||||||||||||
.svg/150px-Europe_(orthographic_projection).svg.png)
