Dijelom zbog žalosnog stanja željeznica kao i visoke cijene letova na kratke relacije u odnosu na prosječne prihode, autobusima (autobusi, jednina autobus) su najčešći oblik javnog prijevoza u Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Crna Gora i Sjeverna Makedonija.Na tržištu postoji velika konkurencija, a veći igrači uključuju:
- Lasta Beograd, povezuje se najveći, dio mreže Eurolines Beograd cijeloj regiji i većini Europe.
- Arriva Hrvatska, najveći pružatelj putničkog prijevoza u Hrvatskoj u vlasništvu međunarodne korporacije Arriva Deutsche Bahn. Grupu čine sljedeće tvrtke: Autotrans, APP i Panturist ..
- Centrotrans Sarajevo, iz Bosne i Hercegovine.
- Promet Makarska prometuje čestim autobusima iz Zagreb do Podjela i Makarska.
- Niš Ekspres upravlja većinom autobusnih usluga do i od Niš.
- Veolia Transport Slovenija[mrtva veza] upravlja uslugama unutar Slovenija.
- Flixbus izvorno njemačka tvrtka, opslužuju pregršt odredišta u regiji, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji
Zove se autobusna stanica avtobusna postaja u Sloveniji, autobusni kolodvor u Hrvatskoj, autobusna stanica u Bosni i Hercegovini, autobuska stanica u Srbiji i Crnoj Gori i avtobuska stanica u sjevernoj Makedoniji.
Cijene i karte
Cijene su uglavnom niže nego u zapadnoeuropskim zemljama. Hrvatska i Slovenija su malo skuplje od Srbija, ali čak ni najduže rute preko noći ne bi trebale koštati više od 50 eura.
Ulaznice se mogu kupiti u autobusu ili iz kabina na autobusnim kolodvorima. Plaćanje se obično vrši u gotovini i u lokalnoj valuti (srpski dinar, hrvatska kuna, bosanska konvertibilna marka, makedonski denar ili euro). Euro je zakonsko sredstvo plaćanja samo u Sloveniji, Crnoj Gori i na Kosovu, ali ponekad je prihvaćen i u drugim zemljama.
Odredišta unutar bivše Jugoslavije za potrebe prodaje karata često se tretiraju kao domaća. Primjerice, prilikom kupnje karata nije potrebno pokazati putovnicu Niš do Zagreb ili iz Podjela do Mostar, ali to morate pokazati prilikom kupnje karata za Sofija, Bugarska.
Povratne karte (povratna karta) dostupni su na većini linija i daju popust do 20%. Povratak mora biti u istoj tvrtki, a ponekad je potrebna rezervacija prije ulaska u autobus za povratak.
U Hrvatska i Bosna i Hercegovina, pristup prostoru perona na autobusnim kolodvorima obično je neograničen, pa je moguće ukrcati se u bilo koji autobus sa slobodnim sjedalima i kupiti kartu od vozača. S druge strane, u većini Srpski gradovima ili valjana autobusna karta ili takozvana "karta za peron" (peronska karta), koji u Beogradu košta 130 dinara, potreban je za dosezanje područja perona.
Osobito u Hrvatskoj, autobusni putnici trebaju biti oprezni da bi dobili pravu kartu. Neki autobusni kondukteri pokušavaju ne prodati prave karte strancima i stave kartu u vlastiti novčanik. Treba pokušati vidjeti kako kondukter prodaje karte lokalnim putnicima i žaliti se kad pokušava drugačije postupati s turistima. U Hrvatskoj dirigent obično ima ručni uređaj s pisačem, a karte se tiskaju kad se prodaju. To je važno jer se može dogoditi da nadzornik vozi ispred autobusa, zaustavi autobus i provjeri karte. Ako vas uhvate bez važeće karte, kazna je najmanje dvostruka.
Rute i redovi vožnje
Informacije o rutama i voznim redovima dostupne su na svim autobusnim kolodvorima, obično na lokalnom jeziku. U Srbiji i sjevernoj Makedoniji ponekad se tiska samo ćirilicom. Također je moguće informacije zatražiti telefonom ili u prodajnim mjestima, ali engleski se ne govori dobro izvan najvećih gradova i većih turističkih mjesta.
Web stranice autobusnih kolodvora i autobusnih kompanija također pružaju redove vožnje, ali oni mogu biti malo zastarjeli, netočni ili nepotpuni. Najautoritativnije web stranice autobusnih kolodvora su Ljubljana, Zagreb[ranije mrtva veza], Podjela i Beograd[mrtva veza]. Kad tražite autobusne rute na webu, uvijek unesite nazive gradova s lokalnim dijakritičkim znakovima: č ć š đ ž (po potrebi kopirajte i zalijepite).
Autobusni vozni park
Iako neke tvrtke upravljaju potpuno novim turskim, kineskim i / ili lokalno okupljenim autobusima, većina preferira rabljena vozila iz Njemačka, Nizozemska, Austrija ili Švicarska. Kao rezultat toga, oznake na njemačkom jeziku (npr. Notausstieg za izlaz u nuždi) su često viđeni. Nema zakonskih zahtjeva, ali mnogi autobusi imaju elektronička ograničenja brzine postavljena na 100 ili 105 kilometara na sat.
Bilješke
Na dužim putovanjima autocestom vozač autobusa uvijek će napraviti barem jedno odmorište od 15 do 20 minuta na benzinskoj crpki s kafićem i / ili restoranom, javnim WC-om i mini tržnicom. Na vrlo dugim rutama poput Podjela-Beograd, postoje najmanje dvije stanice.
Prilikom prelaska granice, ili će policajac ući u autobus, prikupiti sve putovnice i pregledati ih na njihovoj govornici, ili će se od vas tražiti da napustite autobus i sami predočite putovnicu.
Pušenje je službeno zabranjeno u svim autobusima, ali i dalje je među vozačima relativno česta praksa otvarati prozor i paliti se tijekom vožnje.
Postoji neregulirana, ali vrlo česta praksa slanja paketa međugradskim autobusima. Uobičajeno je da se na paket upiše ime primatelja, grad i broj mobitela, a vozaču se da mali napojnica (10 kuna / 100 dinara za kraće rute, 20 kuna / 200 dinara za duže rute).